‘Upitao sam jednog starijeg mačka:
Zašto je veljača mjesec mačji?
A on mi onako važno kaže:
Eh … To je sada mjesec svač’ji!
Nekada je bilo puno bolje,
Mijaukali smo do mile volje!’ …
Početni su ovo stihovi pjesme ‘Toliko o veljači’, slavonskoga pisca Zorislava Vidakovića.
Ovih sam dana dobila slikovnu poruku, za mene nimalo smiješnu, već punu simbolike …
Zamišljeni, vremešni, pomalo već i turobni mačak sjedi uz prozor, čeznutljivo zagledan u daljinu, s jedinom mišlju koja ga ovih dana mori: ‘Hoće li i u veljači biti izolacije?!’ Jer veljača je oduvijek ‘mačji mjesec’ bila pa je red da tako i zanavijek ostane. Nastavak života zove i ne haje za mjere puste koje i same sebe izolirati počele. Ljudi se bunili, ali sve to nekako utiho. Ali ako mački krenu, ‘dobro ne bude’.
I tako prvi dani ovog najkraćeg mjeseca osvanuli ipak s mjerama labavijim, a snijeg sve to lagano poštaubao. Dani za pijetlov zijev pomalo dulji ili ‘velji’ kako su nekoć govorili. Zima odbrojava dane, al’ još ne odustaje pa možda i iznenađenja sprema. Jer kako dječja spisateljica Sanja Polak kaže: ‘Veljača je veljačasta’.
Jedini je ovo ženski mjesec u godini pa ga nepravedno i ‘veljačom prevrtačom’ zovu. Braniteljice ženskih duša digle bi glas, a narodna predaja ne haje, ne poštuje jednakost spolova – pa to ti je …
Vele da je kratkoći ovog mjeseca presudila bolesna kompeticija i egomanija dviju usijanih političkih glava drevnog Rimskog carstva (zvuči poznato ?!). U doba Julija Cezara mjesec juli, ili ti srpanj, imao 31 dan. Nešto godina iza toga car August otrpjeti nije mogao da mjesec august, ili kolovoz, po ondašnjem kalendaru samo 29 dana ima pa je veljači (koja je tada 30 imala) jednim potezom dva dana ‘čvaknuo’. Srpanj i kolovoz se tako po broju dana izjednačili, rimskim političarima bila kost na mjestu (ali ne i u grlu), a veljača, kao puk obični, ostala kratkih rukava.
‘Ko jači, taj i dane kvači’ jer moć ne pita neg’ samo grabi pa bio to i sitniš kalendarskih dana.
Jedinstven je ovo mjesec još po čemu. Kako astronomska godina traje nešto više od 365 dana, za četiri se godine nakupi točno onoliko koliko u jedan dan stane. Kako bi valjda ispravili nepravdu koju joj je car August učinio, ovaj se dan svake četvrte godine veljači dodaje, upravo onako kako se puku običnome mrvice sa stola bacaju. A veljača zauzvrat, kao što i s pukom običnim biva, spašava situaciju pa svojim 29. danom čini da Nova godina ne bi s vremenom u ljeto pala, a grožđe u prosincu ili siječnju dozrijevalo.
Veljača – moj mjesec …
Veljača moja …
Moja jer je – svoja.