Arhipelag sjećanja
… Sjećam se, vozili bi se u našem žutom Stojadinu starom cestom na more. Stari, stara, mlađi buraz i ja. Mlađi buraz, nepunih 6 godina, vozi i psuje spore vozače. Nas preostalo troje stiješnjeni na zadnjem sjedištu sjedimo u tišini jer malog živcira kad pričamo dok vozi. Kako netko nešto kaže, tako mu doleti šamar od malog. Kako, ne znamo ni sami, jer ručicama jedva zahvaća volan i propinje se glavičicom da barem nešto vidi kroz šoferšajbu. Još i puši dok vozi. Prozori zatvoreni jer malog nervira kad je propuh. Mi se iza davimo u dimu, ali šutimo jer malog živcira kad pričamo dok vozi. Ne znam zašto lažem, došlo mi. Dakako da mlađi brat nije pušio dok je vozio. Dobro, dobro, nije ni vozio, ali bilo mi je nekako zabavnije pomisliti da jest. Bio je toliko sitnog rasta da bi se, gledano izvana, vozačko mjesto i dalje doimalo praznim kad bi ga na njeg’ posjeli. Zamislite samo kako bi to, u vožnji, izgledalo ovima što nadolaze iz suprotnog smjera.
Stara cesta se u ta, sada već davna vremena, nije zvala starom jer je naprosto bila jedina cesta koja je nudila ludo uzbudljivo iščekivanje onog jednog zavoja iza kojeg će se konačno ukazati prepoznatljiva srebrnkasto plava površina velike vode.
Mlađem burazu i meni starci bi uvijek zadnje sjedište pretvorili u improvizirani ležaj. Naime, kretali bi uvijek jako rano – značajno prije svitanja. Par dekica uzduž sjedišta i dva jastuka na krajevima i nas dvojica braće bunovno bi se ispružili jedan nasuprot dugom, gurajući si smrdljive noge pod nos. To je valjda trebala biti anestezija koja bi nas dodatno uspavala. Rijetko bi upalilo, a čak i kad je, san je bio isprekidan jer je cesta bila odveć zmijolika da bi čovjek održao čvrst san. S druge strane, ono što je uvijek palilo, bio je učinak vožnje na moj želudac. Redovito ispumpavanje na zadovoljstvo i ponos svih prisutnih.
“Zlatko, jel’ ti loše?”, upita zabrinuto mama.
“Bljuuuuuv!!!”, umjesto odgovora dok u vrećici poput netom izdahnulih zlatnih ribica plutaju ostaci korice kruha s putrom i marmeladom.
Kad bih konačno malo došao k sebi, na ravnijim dijelovima autoputa nisam odvajao pogled od brzinomjera. Opčinjen željom da stari Stojadina nagazi do daske, u tišini bih, znajući da bi majka odmah prosvjedovala, bajao i čarao, prizivao neke svoje duhove da starog preobrate u mahnitog luđaka koji će mamuzama podbosti svog vranca i natjerati ga do, za nas tada vrtoglavih 135 km/h. Opsjednuto usredotočen na narančastu kazaljku brzinomjera gotovo da nisam ni gledao van, u vanjsku manifestaciju brzine, jer je njen numerički prikaz/dokaz bio zavodljiviji i napetiji. U našoj je obitelji već legendarna jedna moja rečenica iz tih pradavnih vremena: “Tata nemoj jurit brzo, pojako juri brzo.”
(„Tata, ne mi ujit buzo, poako uji buzo.“)