Prije nekog vremena na putu do tržnice prema meni ide osoba za koju mi se učini da je poznam, ali nisam sigurna. Prolazimo jedna pored druge, upućujemo si znakovite poglede i nastavljamo dalje. Muči me to cijelo vrijeme, pretražujem po pamćenju i uspijevam dokučiti tko bi to (potencijalno) mogao biti. Pronalazim na googlu broj ustanove u kojoj radi i utipkavam broj. Javlja se upravo ona – kolegica po profesiji – psihologinja. Uzajamno razmjenjujemo zajedničke dileme trenutka od prije nepunih pola sata, uz obostrane isprike.
„A ja sam upravo ovih dana mislila na vas. Htjela sam se s vama nešto konzultirati budući da ste radili s osobama s invaliditetom,“ kaže mi i nastavlja: „Jung bi ovo nazvao „sinkronicitet“, a mi bismo to narodski rekli – „nema slučajnosti“.
S Jungom ili bez, slučajno ili uz pomoć „silnica sinkroniciteta“, osjećaj je dobar – obnovljen kontakt s kolegicom, koju godinama nisam vidjela, a i to da netko poštuje i treba nečija znanja i iskustvo, oko srca toplinu širi …

Znam da dežurnoj psihologiji ova tzv. rubna područja znanosti nikada baš nisu bila po volji, ali prije i iznad svega smo ljudi, a onda sve drugo (s Jungom ili bez …)
(A više o pojmu „sinkroniciteta“ čitajte pod – Jeste li znali?)