„Sve nas kroz život prate svakodnevne nevolje i nesavršenosti. To mogu biti pogled u zrcalo koji umjesto mišića otkriva jastučiće sala, jedinica iz testa u školi, nezadovoljstvo partnerskim odnosom ili loš mjesec na poslu. Takve situacije kod nas izazivaju neugodu pa tražimo načine kako da sebi olakšamo te trenutke patnje. Jedna od strategija, kojoj u zadnje vrijeme psiholozi posvećuju sve više pažnje budući se pokazala korisnom, jest pružanje suosjećanja samima sebi.
Samosuosjećanje je ponašanje usmjereno prema sebi koje uključuje primjećivanje i osjećanje vlastite patnje, reagiranje na nju te svijest o patnji s namjerom da se nešto zbog nje poduzme.
Američka psihologinja Kristin Neff teorijski je konceptualizirala samosuosjećanje koje se, prema njoj, sastoji od 3 komponente:
- Brižnost prema sebi temelji se na pružanju razumijevanja samome sebi te davanju podrške i brige, nasuprot kritiziranju, ravnodušnosti i omalovažavanju sebe. Ova komponenta počiva na uvjerenju da vrijedimo samim time što postojimo, bez obzira na naše (ne)uspjehe.
- Usredotočena svjesnost (engl. mindfulness) uključuje svjesnost, usmjeravanje pažnje i prihvaćanje podražaja koji su trenutno prisutni, nasuprot izgubljenosti u vlastitim mislima i ignoriranju vlastitih osjećaja. Umjesto da vrednujemo svoje misli i osjećaje i da smo zaokupljeni prošlošću ili budućnošću, prakticirajući usredotočenu svjesnost jednostavno imenujemo doživljaje koji su trenutno prisutni u našoj svijesti.
- Zajednička čovječnost odnosi se na gledanje vlastitog iskustva kao dijela šireg ljudskog iskustva umjesto kao izoliranog slučaja. Različiti ljudi pate na različite načine i zbog različitih stvari, ali sve nas povezuje to što svako od nas ima svoju „mukicu“.
Možda ćete pomisliti kako je ovakav pristup prema sebi previše pasivan i popuštajući te da je bolje koristiti samokritiziranje kako bismo se motivirali na promjenu. Međutim, treba imati na umu da, kada govorimo o samosuosjećanju, ne mislimo na pasivno samosažaljevanje ili samoudovoljavanje, već na aktivno praćenje i reagiranje na vlastite doživljaje i događaje u okolini. Što se tiče kritiziranja samoga sebe, pokazalo se da je ono štetno za naše mentalno zdravlje jer nam ne osigurava podržavajuću emocionalnu okolinu i k tome nam oduzima energiju potrebnu da nešto poduzmemo u situaciji kad osjećamo patnju. Nasuprot tome, samosuosjećanje nam u trenucima patnje osigurava potrebnu podršku jer ono uključuje pozitivnu sliku o sebi (o nama) koja se temelji na osjećajima brige o sebi i povezanosti s drugima.
O važnosti samosuosjećanja govori i sve više psihologijskih istraživanja koja, među ostalim, pokazuju da ljudi koji imaju višu razinu samosuosjećanja izražavaju i veće zadovoljstvo životom, optimističniji su te pokazuju manju sklonost prema anksioznosti, depresiji i perfekcionizmu.
Važno je istaknuti kako je samosuosjećanje vještina koja se može naučiti. Ono nam je stalno dostupno jer pozitivni učinci samosuosjećanja ne proizlaze iz vrednovanja sebe kao isključivo drage, kompetentne, jedinstvene osobe, bolje od drugih, već iz prihvaćanja sebe onakvima (nesavršenima) kakvi jesmo.“
(Preneseno, mrvicu dorađeno, sa stranica Zagrebačkog psihološkog društva)
