‘Same se bedaki nigdar ne menjaju’

Jedan od mojih nedavnih tekstova završila sam poticajnom, motivirajućom rečenicom: ‘I taman kad je gusjenica pomislila da svijet prestaje, pretvorila se u leptira’. Jer leptiri imaju ono nešto što nas inspirira i pobuđuje na promjenu. To samo naizgled krhko, raznolikim koloritom obojano lepršavo biće, fazama svoje metamorfoze i transformacije nadahnjuje nas, pa i nameće potrebu osobnih promjena, rasta i razvoja.

Američki meteorolog i matematičar Edward Lorenz postavio je 1972. godine polu-filozofsku tezu da bi jaka oluja u jednom dijelu svijeta zapravo mogla biti posljedica zamaha leptirovih krila s drugog kraja svijeta. Ovaj tzv. ‘leptirov efekt’ svakoga bi od nas trebao pobuđivati na hrabrost odluke i činjenja, ponekad kraćih, ponekad duljih koraka jer upravo su promjene jedan od ključeva našeg osobnog razvoja.

‘Leptirov efekt’, prema kojemu ‘zamah leptirovih krila može uzrokovati tornado’, sadrži duboko ljudsku, metaforičku, motivirajuću poruku: ako ne činimo pa i najmanji korak i promjenu u našim životima, nećemo stvoriti priliku i mogućnost iskusiti i osjetiti koliko samo naizgled ‘beznačajni trenuci’ doprinose mijenjanju nas samih te kako i koliko oblikuju naše živote.

Naši uzlazno-silazni životni ciklusi donose razne promjene pripremajući nas na prihvaćanje nečeg novog – bilo to iskustvo, bili to ljudi, bilo to znanje, bilo to štogod drugo, a do tada slabo ili nikako nam znano. Hoćemo li te promjene prihvaćati pozitivno i inspirativno ili negativno i s otporom, hoćemo li ostati u čahuri i ne izlaziti iz ‘zone komfora’ ili raširiti krila i poletjeti ususret životnim izazovima, na svakome je od nas.

Preradović je to lijepo sročio u stihove:

‘…Sunce žarko sjeda

i skoro će sjest.

Stalna na tom svijetu

samo mijena jest.’

A moj otac je to, onak’ po zagorski, kratko povedal: ‘Same se bedaki nigdar ne menjaju’.