Moj posljednji članak uoči ljetnog odmora kao da je slutio jedan gubitak i rastanak, ‘sumorne neke dane’, traženje u vremenima praznine, vraćanje u prošlost i opstojanje u sadašnjosti, neka nova bivanja, okupljanja i pripadanja, izranjanje podrške nebrojenih vidljivih i nevidljivih, blisko i još više na daljinu, prijatelja ‘jednostavnih, … ljekovitih’, ‘koji lupe šakom po ramenu i od tog udarca ozdravim(o)’, kao što nekoć pjesnik Radović reče.
Trebalo je i pobjeći od svih, pa i od sebe same i – disati, disati …
Jer …
Šumom valova mozak misli teške otire …
Vjetrom nered redom postaje …
Sve se nekako prirodnije slaže …
I život naizgled lakšim biva …
Nove se stranice pomalo otvaraju, na kojima ima još toga za napisati i reći, u ovim pričama koje životom zovemo …