Studeni, a nikako da zastudeni …
Samo magla, k’o životna paučina melankoličnu mrežu danima oko nas plete, samo zebnja i neka unutarnja stud’ u memljivom duhovnom traganju …
U mislima o prolaznosti sjećanja na one koji bivaju u nekoj nama nedokučivoj vječnosti …
‘Jesenji blues’ svoju melodiju i dalje sveudilj raspliće potiho, šuškavo, sjetno, samotno i skrovito jer …
Samoća odmiče, ali i zbližava.
Ona i bježi pa se vraća.
Samoća oslobađa.
Biti sam, a ne biti usamljen,
s mislima, a i bez njih,
u potrazi ni za čim.
Sresti sebe …
Biti sa sobom …
Zadovoljan, a i ne …
U magli traganja za novim trenucima od života …