Ovaj tjedan u mirovinu ispratili našu Sonju, s veseljem, ali i sa sjetom.
Ponavljati lekcije iz povijesti bivšeg DIOZ-a, a sada URIHO-a, a nju ne spomenuti, isto je kao doći u Rim, a ne vidjeti Papu.
Prije četrdesetak godina na Kajzericu, u sobu do moje, došla tiho i nenametljivo. Bila odmjerena u nastupu i ugodnoga glasa, sva u očima i osmjehu blagom. Dozivale se kuckanjem po zidu jer u to vrijeme ‘digitalnijeg načina’ bilo nije.
Samo naizgled krhka, al’ u sebi čvrsta, mudra i pristojna, pronicljiva i jasnoga stava. Iznad svega kulturna i vrijedna, strpljiva i duboko emotivna, uvijek podržavajuća i poslu predana. Osobine njene prepoznavali mnogi, obraćali joj se, a ona vremena za saslušati svakoga uvijek našla jer konflikti za nju izbor bili nisu.
A u školjkici njenoj nije samo biserje bilo, već i problema podosta s kojima se sa smiješkom nositi znala, ne predajući se i ne klonuvši duhom.
Često razgovarale, iskustva dijeleći pa i ne slažući se ponekad. Al’ nikad, baš nikad zaiskrilo nije, već međusobno povjerenje desetljećima gradile. I kako je meni starija kolegica nekoć govorila, iste sam poruke Sonji prenosila: ‘Ti ćeš na moje doći, ja na tvoje neću.’
Ime Sonja ne bez razloga ‘mudrost’ i ‘sjajno Sunce’ znači pa oni koji su to u našoj Sonji prepoznali, neprocjenjiv dar uza se nose, a oni koji nisu, životnu priliku propustili.
Netko je mudro, al’ jednostavno rekao da ‘život nije vrijeme koje prolazi, već dani koji se pamte’. A u našim zajedničkim životima takvih je dana bezbroj bilo …
I zato, draga Sonja, vidimo se na kavi jer pred nama još puno toga ima …