Četiri ili pet dana?

Prije sto godina američki je industrijalac Henry Ford u svoju tvornicu Ford Motor Company uveo petodnevni radni tjedan. U vrijeme ondašnjeg obrasca šestodnevnog radnog tjedna od 48, pa i više sati, bio je to vrlo revolucionaran korak.

A zadnjih se dana na sve strane raspisali da će Njemačka od 1. veljače u 45 tvrtki eksperimentalno uvesti četverodnevni radni tjedan preraspodjelom 38-satnog radnog tjedna. Eksperiment bi trebao trajati šest mjeseci tijekom kojega bi zaposlenici zadržali dosadašnje plaće, a očekuje se povećana produktivnost, smanjenje izostanaka s posla i veće zadovoljstvo zaposlenika.

Četverodnevni radni tjedan isprobavan u nizu zemalja i pokazao, vele, dobre rezultate. Pilot-projekti krenuli u Belgiji pa Novi Zeland, Australija …, a Švedska otišla i korak dalje eksperimentirajući sa 6 sati rada dnevno tijekom petodnevnog radnog tjedna, Island s 36, Španjolska s 32 sata. Puna usta zadovoljstva radnika, povećane produktivnosti i rezultata obećavajućih.

A u nas, u ‘nekadašnjoj onoj’, bio šestodnevni radni tjedan s 8 sati hrmbanja dnevno. Tek 1965. uveli 42 sata tjedno pa s preraspodjelom imali pet dana rada i mjesečno radnu subotu pokoju.

Devedesetih godina, taman nekako uoči Domovinskog rata, krenulo u Lijepoj, tada prijelaznoj našoj, eksperimentalno uvođenje 40-satnog petodnevnog radnog tjedna u izabranoj grupi manjih i većih tvrtki. Predložila tadašnjem direktoru DIOZ-a, (koji je bio jedan od najuspješnijih u povijesti Ustanove URIHO, ali ga smijenilo kao ‘nepoćudnog’), da zatražimo od tadašnjeg Ministarstva rada, boračkih i invalidskih pitanja (u Gruškoj ulici na broju 10 bilo) da i nas u taj eksperiment uključe jer osobe s invaliditetom zapošljavamo pa … Poslali Ministarstvu poveliki elaborat i hrpu dodatnih papira, ali nesretni rat ozbiljno zalupao na naša vrata …

I tako petodnevni radni tjedan s 40 sati rada Lijepa naša dočekala (tek) 2001. godine, dok se četverodnevni, od pandemije kovida na ovamo, stidljivo u nekim manjim tvrtkama pomalja.

A tekstovi o planiranom ‘novom njemačkom četverodnevnom radnom čudu’ neujednačeni i zbunjujući, a pomalo i kontradiktorni pa ne čudi što jedan od autora na jednom mjestu kaže: ‘Ne funkcionira sve uvijek i nije za sve. Tvrtke same moraju shvatiti što kod njih djeluje ili ne djeluje’.

Jer, život pravocrtan nije pa ni ovdje jednoznačne, čarobne, ‘alkemijske’ formule ni za koga, pa nit’ za one koji se psihologijom rada bave, nema.

O iskustvima s raznih strana svijeta, i onim dobrim i onim lošim, sljedeći puta, a do tada razmišljajte – četiri ili pet dana?