U ovoj našoj Godini čitanja nadovezala sam se i na bosansko-hercegovačke autore. Dio njih čitala i prije, a dio u ovoj godini otkrila …
Semezdin Mehmedinović, Darko Cvijetić, Josip Mlakić, Damir Ovčina, Aleksandar Hemon, Muharem Bazdulj, Igor Štiks, Saša Stanišić, Miljenko Jergović, Abdulah Sidran, Ivan Lovrenović, Tvrtko Kulenović, sve bosansko-hercegovački pisci, neki s adresom u B i H, neki izvan nje, neki otišli pa se i vratili, neki s poduljim spisateljskim stažem, a neki manje, jedan nažalost i pokojni, a svi redom sa svojim bosansko-hercegovačkim krajem duboko povezani. Surovi prošli rat na svima ostavio traga. Izvire to iz rečenica njihovih romana koji se čitaju u dahu, gutajući svaku napisanu riječ, pokušavajući stvoriti predodžbu likova i zbivanja … Našli i mjesta za sjećanja na mirnija predratna vremena, a i za ovo, nazovi suvremeno doba.
Vrijedno svake minute čitanja, do posljednjeg retka.
A jedan od ovih autora meni poseban, začudan, neponovljiv, jedinstven, unikatan, osebujan, nesvakidašnji, samosvojan, originalan, osobit, nenadmašan, izniman, nedokučiv, nedostižan, nemoguć za kopiranje, stila neuobičajenog, pisanja bez glagola, oskudnog pridjevima, bez imena ljudi, a i nacija, jedan jedincati – pisac Damir Ovčina.
Opisivati osobno proživljeni pakao rata, a izbjeći crno-bijelo nijansiranje, opisivati ratne strahote u kojima je „svakog snašlo svašta“, a ostavljati mjesta za zrake optimizma, opisivati tragediju tragičnog, a naći mjesta i za humor, biti na višestruki način osuđen, a ne osuđivati – to mogu samo veliki, prije svega – ljudi, a onda i pisci. Roman „Bio sam hodža“ nikoga ne može ostaviti ravnodušnim. Treba ga izdržati pročitati do kraja jer sadržaj, kratke nabijene rečenice, uglavnom bez glagola, asocijativna sjećanja i iznad svega osebujan stil to više nego zaslužuju. Knjiga je to kakvu do sada niste sigurno čitali …
Prije mjesec dana izašao roman „Ko sam ti ja“. „Ovo je nastavak hodže, 20 godina kasnije. Radnja drugog romana počinje u januaru 2016. godine i prati život glavnog lika do augusta iste godine. Ovo je zapravo priča o očinstvu i o ratu, kojeg više nema – ali još traje u njemu. O sukobu sa svijetom oko sebe. To je srž romana. Priča o prošlosti koja ne prolazi”, kaže Ovčina.
Naručila ga odmah i pročitala u dahu. Uh!!
Neponovljivo, do hodže nikad viđeno. Asocijacija svakojakih, vremena ovih i onih, likova od onda i od sada, radnji „vakih i nakih“, koncentracija, bilo i enciklopedije – u ž i v a n j e za sve vijuge.
Hodža malčice lakši (meni, a njima ??) – kontradikcija možda, odvijalo se nekako u isto vrijeme, događaji oni, okno u (osobnu) povijest … „Jest to napisano da nije za svakog, ali ne može ne uspjet,“ kaže autor.
Pitanje „ko sam ti ja“ samo jedno, odgovora puno, a kraj začudan, čitanje ponavljano …
A pisac Damir Ovčina – jedan jedini jedinstveni …