Naše priče

Kada je u proljeće 2020. godine krenula pandemija koronavirusa, a iza toga i potres u Zagrebu (kasnije i na Banovini), kada smo se zatvorili u lockdown, svakodnevno sam bila u podržavajućim, motivirajućim kontaktima, mailom i telefonom, s mojim tadašnjim suradnicama i suradnicima kako bismo jedni druge držali ‘iznad vode’. U jednom trenutku osjetila sam snažnu potrebu izaći iz tih okvira i obratiti se i onima koje izravno ne poznam, a kojima bi moja pisana riječ možda mogla biti od pomoći. I tako je 26. ožujka 2020. krenulo … IN portal, kao i URIHO-va web stranica odškrinuli su vrata mojoj pisanoj riječi, na čemu sam im dovijeka zahvalna.

Mirovina, u koju sam otišla 2021. godine, otvorila mi je nove vidike i nove mogućnosti pisanja – eseja, komentara aktualnih zbivanja, crtica iz svakodnevnog života, stihova, tema iz psihologije, prenošenja znanja i iskustava stečenih tijekom dugogodišnjeg rada dajući dignitet onome što je kroz desetljeća stvarano, a danas od mnogih potisnuto i zaboravljeno, i još puno, puno toga … Kako bih nastavila ono što sam 2020. započela, kreirala sam ovaj blog koji mi je otvorio nove vidike i mogućnosti nastavka komunikacije s meni znanima i neznanima.

Moj život i moj posao bili su, jesu i bit će komunikacija, riječima izgovorenim ili napisanim, koje idu ususret ljudima i njihovim potrebama, a iznad svega, odašiljanjem motivirajućih poruka i podrške jer – motivacija je najvažniji dio našega bivanja.

Ove riječi i tekstovi moje su priče. Želja mi je podijeliti ih sa svima vama kako bismo ih zajedno pretočili u – naše priče, po nečemu slične, po nečemu različite, kao uostalom i naši životi.

‘Dok te nešto vodi, idi za tim’, riječi su moje drage Marije.

I evo, moj blog je tu pred vama.

Višnja Majsec Sobota