Naše priče

Kad je u proljeće 2020. godine krenula pandemija koronavirusa, a iza toga i potres u Zagrebu, kad smo se zatvorili u lockdown, svakodnevno sam bila u podržavajućim, motivirajućim kontaktima, mailom i telefonom, s mojim suradnicama i suradnicima kako bismo jedni druge držali „iznad vode“. U jednom trenutku osjetila sam snažnu potrebu izaći iz tih okvira i obratiti se i onima koje izravno ne poznam, a kojima bi moja napisana riječ možda mogla biti od pomoći. I tako je 26. ožujka 2020. krenulo … IN portal (https://www.in-portal.hr/ ), kao i URIHO-va web stranica (https://uriho.hr/) postali su tada moj novi prozor koji je otvoren prema znanim i neznanim čitateljima, na čemu sam njihovim urednicima neizmjerno zahvalna.

Moj život i moj posao bili su, jesu i bit će svakodnevna komunikacija, izravna ili posredna. Riječi su to izgovorene ili napisane, one koje idu u susret ljudima i njihovim potrebama.

Tekstovi koje pišem osobna su razmišljanja o različitim aspektima života i svakodnevnim događanjima, pojašnjavanje i povezivanje psihologijskih pojmova s raznim životnim aktualnostima i svakodnevnim izazovima, a iznad svega, oni su odašiljanje motivirajućih poruka i podrške jer – motivacija je najvažniji dio našeg bivanja.

Kada se 29. prosinca 2020. godine dogodio potres na Baniji, moje riječi su na neko vrijeme gotovo presahnule. Bio je to za mene jaki traumatski doživljaj iz kojega sam se postepeno pridizala, a pisanje i želja da i dalje budem od pomoći su mi u tome jako pomogli. Jer pisanje je i svojevrsna terapija (zovu je i ekspresivno pisanje) koja djelotvorno pomaže nositi se sa svekolikim izazovima.

Kreirala sam i napisala niz stručnih tekstova, projekata, kao i stručno-znanstvenih radova, koje sam tijekom četrdesetgodišnjeg rada objavljivala i prezentirala u domovini i izvan nje. Uz to, police i ormari puni su dokumenata, knjiga, priručnika, podataka i zabilješki koje sam desetljećima skupljala, što bi, u obliku različitih tekstova, ili možda knjige, jednom moglo ugledati svjetlo dana …  

Mirovina, u koju sam otišla početkom veljače 2021. godine, otvorila mi je nove vidike i nove mogućnosti pisanja – eseja, feljtona, komentara, crtica iz života inspiriranih svakodnevicom, povezivanja psihologije sa životom i potrebama svakoga od nas, prenošenja znanja, informacija i iskustava stečenih tijekom života i radnog vijeka te davanja digniteta onome što je kroz desetljeća stvarano, a danas od mnogih potisnuto i zaboravljeno, i još puno, puno toga ….

Ovaj blog tako postaje jedan od mojih novih prozora u svijet, moj novi način komunikacije s meni poznatim i nepoznatim ljudima.

Jer – riječi i tekstovi, napisani ili izgovoreni, moje su priče. Želja mi je podijeliti ih sa svima vama kako bismo ih zajedno pretočili u – naše priče, po nečemu slične, po nečemu različite, kao uostalom i naši životi.

Posebna zahvalnost dragoj mi kolegici Lidiji Bešlagić, “mojoj učiteljici”, na kreiranju izgleda web stranice bloga te na nesebičnoj IT podršci, kao i velikom strpljenju, tolerantnosti i pomoći u svladavanju za mene novih, a za pisanje bloga neophodnih, “word press” vještina.

‘Dok te nešto vodi, idi za tim’, riječi su moje drage Marije.

I evo, moj blog je tu pred vama.